Giorni canicolari
* prenešeno s: http://www.galerija-rigo.hr/?w=izlozbe&g=1&id=129
Pisati o čovjeku kojeg cijela vizualno educirana Istra poznaje po dijelu, nije nimalo zahvalan zadatak. O njemu se govorilo i šuškalo nakon što su se njegovi uradci gledali, s njime se o istima razgovaralo, njega se žicalo za majicu kratkih rukava s unikat autorskom karikaturom nakon što ga se slušalo kako puše u trombon s Francijem ili miksa zvuk s "What's Wrong With Us", Ženevskim ili pak pulskim "Wuollahee" band projektom definiranim kao desant na punk izričaj. Jednom riječju radi se o prisutnom, vrlo prisutnom i još uvijek mladolikom kreativcu s čijim su radom upoznate generacije ljudi čiji dijapazon kreće s onima koji su sudjelovali na radnim akcijama, a završava pripadnicima one čiji članovi nose preširoke majice s likom Ernesta Guevare. Iako po opredjeljenju očito interdisciplinaran stvaralac, Nadan Rojnić - Biondo, ipak ostaje sinonim za dobar dio vizualnog identiteta značajnih događaja ili autora koji su nikli devedesetih ili nešto ranije, poput Art&Music Festivala za koji je osmislio plakate ili Francija s kojim je u vječitoj kreativnoj simbiozi svirao i za njega crtao hvaljene i prepoznatljive omote nosača zvuka, dok se suradnja s drugim autorima nastavila i nakon milenijske groznice u obliku vrlo uspjelih ilustracija Pekičina zbornika kolumni "Savičenta in the morning", Orlićeve "Istarski bordel muza" i Šajetine "Šajonare" - da navedemo samo neke. Stoga nećemo pretjerati ako ustvrdimo da je Rojnić svojevrstan vizualni demiurg jednog pulskog perioda, čiji se stripovi, potpisniku ovih redaka autorov najdraži izričaj, ili kako bi Ziherlova rekla za njegov underground stil - ars cruda, i danas prepričavaju u formi vica. Tko se, naprimjer, ne sjeća interakcije prodavača voća i klinca obilježene jednostavnim ali jezgrovitim - "Ča je mali...biš jabuku?! ...jabuku? Ja bin jeba, jeba, barba!", kratkog razgovora svinje i psa u jednom kvadratiću "Que passa? El condor!" ili pak prve od jedanaest vinjeta u kojoj momak po imenu Hamid pred curom čini kardinalan šmekerski gaf u kafani samouvjereno vrišteći "Za mene pičku, za pivo sok!!" s početka devedesetih. Biondov prepoznatljiv "rukopis" - antropomorfne životinje i bestijalizirani ljudski likovi svedeni su na isti nivo jer između te dvije kategorije, preklopljene izgledom i ponašanjem, niti ne možemo sa sigurnošću razaznati - i jedni i drugi pljuju, kopaju nos, vrište, psuju, defeciraju, uriniraju i ejakuliraju po bližnjima. I to često, s uspjehom i bez pardona. Njegovi su glavni likovi "ki će mi ča" neotesanci pantagruelskoga šarma, jednostavni ali efektivni dvodimenzionalni stvorovi, baš kakav je i njegov crtež koji ostavlja dojam uspješne improvizacije nastale u svojevrsnoj "pauzi" između dvije bire, a iz kojega izvire pronicljivost, sarkazam i dobra zezancija. Radovi predstavljeni na ovoj izložbi donekle su sadržajno drugačiji od njegova izričaja na koji smo navikli. U formi abbozza - skica, oni i dalje odražavaju autorovu autodidaktičnost, ali većina ih djeluje puno pitomije i kontemplativnije iako nisu u potpunosti lišene "zdravog bezobrazluka" karakterističnog za prethodne periode stvaranja. Njegovi cani quotidiani vjerojatno su rezultat svojevrsnog intimnog promišljanja i promatranja najboljih čovjekovih prijatelja i prijateljica kroz koje se provlači osobno iskustvo fascinacije istima. Kako inače objasniti širok dijapazon komičnih situacija u kojima ih je zabilježio? On nas predstavljanjem tih nenametljivih životinjskih likova uvodi u svijet njihove svakodnevice, prikazujući nam široku paletu njihova ponašanja i reakcija bez elemenata idolatrije prema istima, te ih ocrtava baš onakvima kakvi jesu - blentavo spontanima. Znakovito je da autor crtežom ne lijepi nikakav pridjev poput randagio - lutalica ili addomesticato - pripitomljen, već im pristupa prikazujući njihovu pseću narav bez tendencije kategorizacije prema bilo kakvim ljudskim parametrima. Konzumenti njegove umjetnosti neće nikada saznati da li su to psi s pedigreom, lovački ili pak ulični, kao što neće saznati kontekst u koje ih je smjestio, jer akcent je na bitnome. Psu kao takvome, a ne na čovjekovoj kvalitativnoj interpretaciji istoga. Ipak, prije no što zaključim ovaj tekst još bih se trenutak zaustavio na autorovom vještom žongliranju različitim ekspresivnim metodama, jer on je toliko interdisciplinaran da ukoliko počne gatati iz karata za briškulu i trešetu ime bi i nadimak mogao promijeniti u Esperanzo Bijondorowsky. Poput poznatog čileanskog cineaste i duhovnog učitelja u dijaspori - stripove crta, karikature i skice također, surađuje s estradom i podzemljem, sjedi u žirijima, izlaže svoje crtane radove, svira - a tko svira taj valjda nešto i snima (iako ne nužno filmove), aktivno se bavi teatrom, majice s njegovim pret a porter karikaturama sastavni su dio garderobe velikog dijela istarskih "alternativaca", i da naglasimo još jednu vrlo bitnu činjenicu koju dijeli s underground umjetnikom - živi u dijaspori i dokazuje kako umjetnost, gastarbajterizam i freelancing nisu nužno suprotstavljene sfere života. Ili kao što jednostavnije piše u knjižici "United Fumadorsssss" iz 1993. godine: "Nadan crta stripove, gre na koncerte od franzzzia i brecelja/ črčka šporkece, pizdarije, ne jebe ga ni centar ni periferija, ne iŠĆe svoje misto u centru univerzuma, civilizacije ili malo bliže, zapadne kulture....". Rođen je 1967. godine u Puli, živi u Švicarskoj - točnije Ženevi i neodoljivo podsjeća na strip junaka Alana Forda.
Matošević Andrea